MUDROST STARA 5.000 GODINA (IV deo)

PREKO ZVEZDA DO ZDRAVLJA

mudrost-stara-5000-godina-deo-1-00tMeđu tablicama ispisanim klinastim pismom, u kolekciji Konjundžik u Britanskom muzeju, koja datira iz vremena asirskog kralja Asurbanipala (669-628. p.n.e.) nalazi se nekoliko onih na kojima se raspravljalo o medicinskoj astrologiji. Iz njih možemo ponešto naučiti o veštini astro-dijagnoze, kako su je praktikovali u tim dalekim vremenima:

»Ako se Merkur uzvisi petnaestog dana u mesecu, mnoge će se smrti desiti«
»Ako bude pomračenje za vreme jutarnjeg bdenja i potraje dogod i bdenje, dok vetar duva sa severa, oni što su bolesni u Akadu, ozdraviće.«
»Ako se Venera približi sazvežđu Raka, trudne žene će svoj plod dobro roditi.«

Neki natpisi tiču se veterine, što je bilo od izuzetnog značaja u poljoprivrednim sredinama.

U Egiptu, čak i pre Prve dinastije, astrologija, medicina i religija bile su objedinjene. Egipatski lekari, najsposobniji medicinari Starog sveta, koristili su astrologiju pri dijagnosticiranju bolesti svojih pacijenata. Zatim su prepisivali lekovito bilje, ili, ukoliko je bilo nužno, hiruški zahvat prema nebeskoj projekciji.

Astrolozi-iscelitelji su na raspolaganju imali širok izbor lekovitog bilja, korenja, kora i ekstrakata, klasifikovanih kako prema svojim sideralnim, tako i prema terapeutskim svojstvima. Stari grčki pesnik Homer spominje »bezbroj lekova koji se u Egiptu prave«, a Plinije često aludira na istu stvar.

Znanje koje se ticalo nekih, egzotičnijih preparata, čuvano je u velikoj tajnosti, a mogli su ga steći samo inicirani sveštenici. Tokom mnogih vekova, većina je ezoteričke tradicije za nas izgubljena. Priče, kao čudesan izveštaj o Amanita Muscaria, u neobičnoj knjizi Sveta gljiva, dr Andrije Puharića, nagoveštavaju kako su moderni farmakolozi imali šta naučiti iz izgorelih egipatskih arhiva.

Iz Mesopotamije i Egipta, »haldejska nauka« – uključujući medicinsku astrologiju – raširila se znanim svetom tog vremena. Svoj najveći i završni razvoj dosegla je u helenističkoj kulturi, gde ju je grčki genij razvio i pročistio u precizan sistem, koji je do nas stigao skoro nepromenjen.

Upotreba planetarnih podataka, u veštinama lečenja, široko je prihvaćena među mnoštvom značajnih lekara klasičnog sveta.

Hipokrat (460-377.p.n.e.), poznat kao otac medicine, ne samo da je i sam duboko proučavao astrologiju, već je i svoje učenike podsticao da to čine, učeći da »čoveka koji ne poznaje astrologiju treba pre smatrati budalom nego lekarem«. On je bio prvi lekar koji je koristio astrološke podatke, kako bi utvrdio krize u razvoju bolesti.

U Corpus Hipocraticum – u glavnom delu rane grčke medicine, nalazimo sledeći pasus:
»Pažnja se mora poklanjati usponu zvezda, naročito Sirijusa, kao i Arkturusa, pa zatim zalasku Plejada, pošto mnoge bolesti dosežu kriznu tačku u ovim periodima.«

Nešto dalje, u istom delu, lekari se podsećaju da astrologija »nije od površnog, vec vrlo bitnog značaja za medicinsku veštinu«. Više od dva milenijuma posle Hipokrata, Luj MekNis je citirao jednog američkog lekara, koji se zdušno složio sa ocem svoje profesije: »Lekar ne može biti svestan kolika je nužna potreba za astro-dijagnozom, dok je u svojoj profesiji nije koristio bar nekoliko godina«.


Aleksandrijska škola

Po osvajanju Egipta i Haldeje, Aleksandar Veliki je osnovao medicinsku školu i muzej u Aleksandriji, jednom od najvećih tadašnjih centara nauke u Starom svetu. Više od tri veka potom, naučnici iz svih krajeva Mediterana dolazili su tu da završe svoje studije medicine.

Jedan od svršenih studenata, koji su se upisali u ovaj centar, Galen, rodom iz Pergama u Maloj Aziji, ostao je dominantnom figurom medicine vise od hiljadu godina.

Nema istorijskih dokaza da je Galen bio u ikakvom licnom kontaktu sa svojim slavnim savremenikom Klaudijem Ptolomejem, »knezom astrologa«, koji je u to vreme ziveo i poučavao u Aleksandriji. Ipak, više je nego verovatno da je Ptolomej držao predavanja iz medicinske astrologije u aleksandrijskoj školi, budući da je baš on bio vodeći stručnjak iz te oblasti. (Ptolomejev Tetrabiblos je kapitalno delo iz astrologije, koje se kao referencna literatura koristi i danas, iako se pojavilo 140. p.n.e.).

Galen je, kao i njegov uvaženi prethodnih Hipokrat, smatrao proučavanje nebeskih fenomena u vezi sa bolešću, važnim delom lekarske veštine. U svojoj poznatoj raspravi De Metodo Medendi, on beleži da se »nebeska situacija, doba godine i oblast ili zemlja« moraju uzeti u obzir pri dijagnosticiranju i lečenju ljudskih oboljenja.

Crpeći iz tradicije Asirije, Vavilona i Egipta, Galen je takođe napisao rad pod naslovom Prognosticiranje bolesti pomoću astrologije, u kome sistematizuje predviđanje toka i okončavanja obolenja koristeći astronomske podatke.

U rimskoj imperiji, gde je cvetala astrologija – isprva među višim klasama, a onda i među narodom – Galen je ustanovio, ono što se u našem dobu naziva, pomodnom lekarskom praksom među patricijima. U Rimu u II veku, takvo dostignuće je za lekara zaista bilo neobično. Medicina kao profesija, od strane rimskih građana, koji su posedovali izvesno obrazovanje ili socijalni status, nije smatrana vrednom pažnje.

Kao neobičan kontrast njihovom pionirskom radu na opštem zdravlju (obezbedili su sanitarije i dopremanje zdrave vode već u VI v.p.n.e.), Rimljani su telesno blagostanje pojedinaca prepustili uglavnom grčkim lekarima, koje su otvoreno prezirali. Plinije Stariji (23-79. n.e.) izražava preovladujući stav svojih zemljaka kada se žali da nema zakona u Rimskom pravu koji bi predvidao smrtnu kaznu za lekara. »Oni se uče na našem trpljenju i patnjama«, pisao je, »i eksperimentišu ubijajući nas«. Ali, iako su gajili snažnu netrpeljivost prema grčkim doktorima, i grčkoj medicini, kao takvoj, ipak su postepeno počeli da prihvataju helenistički astrološki sistem, uključujući i Medicina Astrologica.


Zodijački čovek

Najranija poznata rasprava na latinskom jeziku, Astronomincon, rimskog naučnika Manilija, napisana za vladavine Avgusta (31. p.n.e.-14. n.e.), uvela je koncept zodijačkog čoveka. Po ovom sistemu, svaki organ, svaki anatomski deo ljudskog tela, stavljen je pod uticaj jednog zodijačkog znaka. Tako glavom vlada Aries, vratom Taurus, i tako dalje.

Horoskopi izrađeni viđenijim ličnostima, uključujući tu i rimske imperatore, pružali su detaljne i, ponekad, nemilosrdno iskrene ocene budućeg zdravlja i navika »vlasnika« natalne karte.

Horoskop oca imperatora Hadrijana beležio je da će on biti »nesklon prirodnom snošaju, sa genitalijama u zapaljenju«. Posle pada Rimske imperije, znanje i praksa astrologije počinju da nestaju, prateći ostala polja nauke. Njeno oživljavanje, kroz nekoliko vekova, dugujemo Arabljanima, potpomognutim jevrejskim naučnicima aleksandrijske škole.

Uprkos činjenici da je veći broj talmudista od autoriteta smatrao astrologiju suprotnom Zakonu Izraela (pošto su je ljudima preneli pobunjeni anđeli), mnogi Hebreji od znanja postali su vični praktikovanju ove veštine.

Avram, »uzvišeni otac« starog jevrejskog naroda, i sam je bio Haldejac, pošto je rođen u Uru, gradu u kome se obožavao Mesec. Prema jevrejskim biblijskim pripovestima, Avram je na svojim grudima nosio ugraviranu astrološku tablicu prema kojoj je svaki čovek mogao da odgonetne svoju budućnost. Pisci hagada tvrde da su se svi kraljevi Istoka i Zapada okupljali svakog jutra pred šatorom velikog patrijarha, kako bi ga pitali za savet.

Jevreji su, u stvari, bili ti koji su, kroz svoje tajne tradicije sačuvali astrologiju iz vavilonskog i egipatskog perioda njihove istorije. Tako su se, za vreme Srednjeg veka, oni pojavili kao vodeći znalci u ovoj oblasti. Jevrejska enciklopedija piše: »U VIII i IX veku Jevreji su bili vodeći majstori astrologije. Jakob ibn Tarik, koga je Ibn Ezra zvao astrološkim autoritetom, po istom autoru, uvezao je astronomske tablice Hindusa u Bagdad, pod Almansurom, 777. godine.

Peti deo >>>