„DEŽA VI“: Od danas do juče i nazad – ovde smo već bili

deza-vi-ovde-smo-vec-bili-00tPojam „deja vu“, što će na francuskom reći „već viđeno“, određuje pojavu koja nam je svima znana, samo nas diferencira kao osetljivija i manje senzitivna bića. Svima se desilo da osete i bližnjem kažu: „E, ovo, baš ovo, već mi se desilo!“, ali malo je onih koji znaju da postoje četiri vrste ovog fenomena.

Pre dvadesetak i kusur godina, kada je hipi era neobjašnjivo, ali neminovno jenjavala, termin „deža vi“ (francuski deja vu) bio je od onih „in“ izraza koji se upotrebljavaju i kad ima i kad nema smisla. Nostalgičari za vremenom američke antiratne pobune i, naravno, klasični pomodari baratali su sintagmom koja, uprkos svakodnevnim lakomislenim zloupotrebama, ima i vrednost i realno značenje: u pitanju je fenomen koji svako živo biće prepoznaje, a sudeći po novijim naučnim istraživanjima, pojava „već viđenog“ nije strana ni životinjama, pa ni biljkama!

Šta je to „već viđeno“? Preorite površinski kop svog mentalnog života, i naći ćete odgovor. To je, prosto, ono kad u jednom trenutku osetite da ste ono što vam se maločas desilo već jednom, pre toga, doživeli, da vam se ono što vam se upravo dešava već desilo i – da stvar bude opojnija – da tačno znate šta će se u narednom trenu odigrati. I onda kažete onu čuvenu: „Čoveče, pa meni se ovo već desilo, ovde sam već bio, ovo smo već pričali!“

„Deža vi“ je, dakle, nešto sasvim normalno, čak i prijatno, Bogom dana i ničim izazvana magija koja nas – bez nedozvoljenih stimulativnih sredstava ili ružnih efekata duševnih poremećaja – izvlači iz realnosti, da bi nas upravo u suštinu stvarnosti, bar na kratko, ugradila. Manje je, pri tom, poznat rezultat istraživanja kojim se stiglo do zaključka da postoje četiri vrste „već viđenog“: „deža veki“ (već doživljeno), „deža senti“ (već osećano), „deža vizite“ (već posećeno) i „deža entendi“ (već čuto, oslušnuto, čuveno).


Već doživljeno

Davna beleška slavnog engleskog literate Čarlsa Dikensa o književnom junaku Dejvidu Koperfildu vodi nas ka objašnjenju pojma „već doživljenog“. Svima se nama desilo, tu i tamo, ne baš često, ali sigurno, da osetimo kako smo ono što upravo, u datom trenu, govorimo ili činimo – već zborili ili radili. Nekada, neodređeno davno, možda juče, možda pre sto i kusur godina, nebitno. I onda, da čarolija bude potpuna, tačno osećamo (znamo) šta će biti rečeno i učinjeno u sekundu koji sledi. I sve je tu jasno, poznato, doživljeno: i lica, i predmeti, i okolnosti. Sve je pod našom kontrolom, vanvremenskom i, makar privremeno, perfektnom!

Mnogi ovakvu senzaciju identifikuju sa „deža vi“, ne nalazeći razloga da zaranjaju u nijanse. Oficijelni podaci, istekli iz nedovoljno obrazložene i konkretnim informacijama definisane ankete, kažu da je „jedna trećina ljudi koji žive na Zemlji“ imala ovakve doživljaje. Za pretpostaviti je da ostale dve trećine nisu umele da se izraze, ili su, recimo, u startu odbile svaki razgovor sa znatiželjnim anketarima.

U čemu je draž „već doživljenog“? Kad ste usred tog čudesnog kadra u filmu života, svesni ste da sve što je bilo, što jeste i što će biti – već postoji u riznici vašeg sećanja. Sve je, nekako, ranije memorisano, premda se sada događa. Racionalisti, razume se, imaju svoja objašnjenja: nije se to desilo tebi, nego si tako nešto slično video na televiziji; šta ti je, treba da se odmoriš, slabo spavaš poslednjih dana; smanji malo to pivo, itd.

deza-vi-ovde-smo-vec-bili-01

Već osećano

Ista ambalaža, druga roba – reći će cinici. Kod fenomena „deja senti “ (već osećano) događa se, praktično, isto, samo čisto na emocionalnom nivou, bez onoga što nas okružuje. Bilo bi to neko interno, unutrašnje, intimno „već doživljeno“.

Ovakve senzacije posebno su „opasne“ kad su u pitanju odnosi među polovima. Susret sa „već osećanom“ osobom može – vele psiholozi kojima se pripisuje „mistička provenijencija“ – ozbiljno da uzdrma čak i najstabilniju bračnu zajednicu.

Eksperti koji bi sve da utemelje na „zdravom razumu“ napominju da se fenomen „već osećanog“ često pojavljuje kao simptom pacijenata koji boluju od epilepsije. U svakom slučaju, razlika u odnosu na „već doživljeno“ pronalazi se u činjenici da je reč o isključivo „mentalnom događanju“, da nema prekognitivnog, „vidovnjačkog“ aspekta (barem što se pokreta ili glasno iskazanih misli tiče) i da takva stanja, nasuprot „već doživljenom“, retko ostaju u sećanju. Bar do idućeg „već osećanog“.


Već posećeno

Činjenicu da nam se mnogo ređe događa da osetimo kako smo u nekoj prostoriji, stanu, kući, zdanju već bili, iako realno (u ovom životu?) nismo, nipošto ne treba zanemariti. Pišući o sinhronicitetu, Karl Gustav Jung je „već posećeno“ diferencirao od „već doživljenog“ tako što je čitaoca naterao da se upita da li su objekt koji je „već posećen“ i neki drugi, koji je stvarno posećen, u stvari, sasvim slični, gotovo identični, pa otuda ta reminiscencija koja navodi na pomisao o „čudu“, ili je možda osoba, odnosno opšti kontekst, u kojem se nalazimo u datom prostoru taj koji nam nameće iluziju da smo baš tu već bili, mada se ne sećamo ni kada, ni s kim, ni kojim povodom.

Kako objašnjavaju ovu pojavu? Pa, kaže racionalistička škola, „žrtva već posećenog“ zacelo je mnogo čitala o tom mestu, te joj se stoga čini da ga je već posetila. Racionalistima se, zatim, pridružuju i nazovi-pobožni utilitaristi: možda je za takve doživljaje odgovorna – reinkarnacija. Forsirana je i okultna verzija: u pitanju je astralna projekcija, nekad ste, napustivši svoje telo, lutali tim mestom, a sada ste tu i „stvarno“, pa vam se mešaju nadsvesno registrovane i aktuelne slike.

Već čuto

Simptomi „već čutog“ apsolutno su bliski „već viđenom“ u najširem, ili „već doživljenom“ u užem smislu. Sve je isto, samo se ovo zbiva na nivou – uha. Ide jedna rečenica, vi je već, u budnom polusnu, primate kao ko zna kada izrečenu, onda govorite i čujete svoj glas kako odjekuje hodnicima prošlosti i, u isti mah, znate šta ćete čuti na idućem metru te čudesne staze kojom su se vaš slušni aparat i um sa njim, nenadano zaputili.

Kod „već čutog“, što je posebno zanimljivo, čovek ima iluziju (ili to možda iluzorno i nije) da neobični tok „od danas do juče i natrag“ može lakše da kontroliše i sa manje napora produžava nego što je slučaj sa „već dožvljenim“. Stvori se utisak da biće ima moć da se prepusti svom „prošlom Ja“, verbalnoj liniji koja je, poput prašnjave notne sveske davno otišlog muzičara, od korica do korica ispisana, i sad samo treba slediti njene instrukcije. Uglavnom je, nažalost, predispozicija da se „već čuto“ produži identična kao i kad biste poželili da produžite bilo koje od navedenih „već…“.

A kad se već uporno vrtimo oko tih „već…“, priznajte: nisu li „već bile“ stvari nešto stvarno fenomenalno?